Vrulja

Obalni dio Općine u dužini od cca 4 km, se nalazi u uvali Vrulja koji je, po svojoj specifičnosti, morski dio, zaštićen u kategoriji (hidrološkog) spomenika prirode.


U blizini uvale Vrulja obale se visoko i strmo izdižu iznad površine mora, a dno se pod istim kutom nagiba (i do 90º) i spušta u veće dubine (i do 60º). Ovakva obala u našem priobalju je jedinstveno stanište za razvoj biocenoza okomitih podvodnih klifova i razvoj živog svijeta u području podvodnih izvora slatke vode-vrulja. Jednim dijelom Općina ulazi u Park prirode Biokovo, na prijevoju Dubci koji je od povijesnog značaja. To je i danas jedino mjesto, uz planinu Biokovo, koji povezuje obalni i zaobalni dio Županije i dalje sve do Bosne i Hercegovine.

Velika Gubavica

Talijanski putopisac i isusovac Alberto Fortis opisuje Zadvarje u svom djelu „Put po Dalmaciji“.

Naziva ga „vrlo važnim mjestom koje sa sobom nosi sudbinu cijelog primorskog kraja od Omiša do Neretve“. Fortis se tada divio vodopadu „Gubavica“ i ogromnim orlovima koji obitavaju u kanjonu Cetine.

Nepunu milju od tvrđave Zadvarje (vrlo važno mjesto koje sa sobom nosi sudbinu cijeloga primorskoga kraja od Omiša do Neretve) Cetina stvara veličanstven vodopad što ga stanovnici zovu „Velikom Gubavicom“ kako bi ga razlikovali od manjega koji se nalazi nešto niže.  Htio sam poći da ga vidim rano izjutra, pa siđoh onamo iz Zadvarja gdje sam proveo noć uživajući srdačno gostoljublje gospodina Furiosija, plemića iz Omiša i ovdašnjeg zapovjednika, čiji su srčani preci pomogli da se tvrđava otme Turčinu. Da bih stigao na mjesto odakle se može zgodno promatrati, valjalo mi je često puzati, a još češće skakati s litice na liticu. Unatoč tome, ovdje se vide pastiri koji se s punim mješinama vode iznenađujuće vješto penju iz dubine tih ponora do ravnih vrhova brda gdje imaju stada koja trpe žeđ. Ne bih htio tvrditi da se poneki od njih katkad ne stropošta odozgo dolje i dade
dobar ručak orlušinama, ali to se ne događa često. Orlušine iz krajeva oko ušća Cetine užasne su životinje koje imaju do dvanaest stopa širine od kraja jednoga do kraja drugoga krila i koje svojim pandžama podižu i nose u gnijezdo janjce, a kadšto i ovce i ovnove ili pastirsku djecu; ja sam jednoga od njih vidio i svojim mu rukama remjerio krila.…

 

Ipak ovaj divlji i krševiti ponor ispod Zadvarja ni u kojem pogledu nije sličan dolini Pepigne koja je i ljupka u svojoj strahoti. U njoj bi mogao prebivati čovjek koji je obično sjetan i kojemu je mila vlastita tuga; ali u zaglušnom bi užasu Cetine, potonule između predubokih klisuram mogao opstati samo neki očajnik, neprijatelj svjetlosti, ljudi i sama sebe (Fortis 1774: 198).

Comments are closed.

Close Search Window